Radunovići Crnogorsko bratstvo — Lješnjani

U srcu bratstvene tradicije Radunovića stoji figura Raduna — junaka čija je kula postala simbol otpora i časti. Predanje o Radunu pripada onom sloju crnogorske epike gdje se istorijsko i mitsko nerazdvojivo prepliću.

U srcu Lješanske nahije, u selu Progonovići, odigrala se jedna od najpoznatijih epizoda crnogorskog otpora Osmanlijama — boj na Kuli vojvode Raduna, 23. maja 1691. godine. Taj događaj ostao je zapisan ne samo u narodnom predanju, već i u Gorski vijenac, gdje ga je ovjekovječio Petar II Petrović-Njegoš kroz stihove Vuka Mandušića.

Kula vojvode Raduna bila je simbol slobodarskog duha i otpora. Tog dana, prema predanju i zapisima, oko dvije stotine osmanskih haračlija i poturica napalo je Radunovu kulu sa namjerom da slome otpor i pokore narod Lješanske nahije. Vojvoda Radun nije odstupio. Zatvorio se u kulu zajedno sa svojom suprugom Ljubicom, koja je ostala upamćena kao jedna od rijetkih žena poimence pomenutih u „Gorskom vijencu“.

Dok je kula gorjela pod plamenom kojim su je Osmanlije okružile, Ljubica je punila puške svom gospodaru, a vojvoda Radun sa prozora kule pružao otpor do posljednjeg trenutka. Njegoš upravo u toj slici vidi suštinu crnogorske borbe — odlučnost da se ognjište brani čak i onda kada ti se čini da je sve izgubljeno.

U pomoć Radunu tada pristižu Vuk Mandušić i drugi Crnogorski ratnici iz Lješanske i okolnih nahijkae. U silovitom sukobu oko kule Osmanlije su potisnute, a prema predanju, crnogorski borci gonili su ih sve do Kokota i Lješkopolja.

Boj u Progonovićima postao je simbol otpora nasilju, borbe za slobodu i vjernosti datoj riječi. Ipak, sudbina vojvode Raduna završila se tragično nekoliko decenija kasnije. Godine 1724, osmanski vezir Ćuprilić pozvao je Raduna i još 36 crnogorskih glavara na pregovore, uz dato obećanje da im se ništa neće dogoditi. Uprkos datoj vjeri i riječi, vojvoda Radun i ostali crnogorski prvaci bili su pogubljeni na Sitnici u Lješkopolju.

Njihova žrtva ostala je duboko urezana u kolektivno pamćenje Crne Gore kao primjer časti, slobodarskog duha i nepokolebljivog otpora. Danas Kula Radunova u Progonovićima predstavlja ne samo istorijsko mjesto, već i trajni simbol borbe za slobodu i očuvanje identiteta bratstva Radunović i crnogorskog naroda.

Slika Ljubice koja puni puške nije samo lirski detalj — ona govori o posebnoj ulozi žene u crnogorskoj ratničkoj kulturi, gdje je vjerna supruga ravnopravan sudionik odbrane doma i časti.

Kula Radunova — bila je i fizička struktura i duhovni simbol. U crnogorskoj arhitekturi, kula nije samo utvrđenje, nego i simbol porodičnog ponosa, slobode i spremnosti na žrtvu. Odbrana kule po svaku cijenu bila je pitanje obraza — nepisanog zakona crnogorskog društva.

Gorski vijenac nije samo književno djelo — za crnogorska bratstva poput Radunovića, on je kodeks časti i identiteta. Njegoševi stihovi formirali su i opisivali onaj isti duh koji je Raduna vodio da ne preda kulu, i koji Radunoviće veže za tu tradiciju do danas.

Kralj Nikola I Petrović-Njegoš (1841–1921) — vladar Crne Gore koji je ujedinio tradiciju ratnika i pjesnika — Prenosi se sa kolena na koleno da je posvetio posebnu pažnju liku Ljubice Radunove, simbolu crnogorske žene junakinje. I da njegova pjesma slavi ljepotu i hrabrost žene koja stoji rame uz rame s junakom.

Lik Ljubice u crnogorskoj tradiciji prevazilazi individualnu priču — ona je arhetip crnogorske žene, one koja zna da sloboda ima svoju cijenu i plaća je bez pogovora. Kralj Nikola, i sam pjesnik i vojskovođa, prepoznao je u toj slici srž crnogorskog identiteta.